Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

(Mt. 27,46 Mk. 15,34)

Autor: don Dragan Filipović

Utorak, 30. ožujka 2010.

Isuse, zar ti ostavljen od Boga? Zar Bog koji je po proroku rekao svakome od nas: Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, ja tebe zaboravit neću! Zar da on napusti tebe, svoga Sina, Lubljenoga, u kojemu mu sva milina!? Da si bio napušten od ljudi, to razumijem. Ali od Boga!? Ti koji si sam Bog i jedno s Ocem.

A ipak, upravo si se tako doživio u onom trenutku na križu. Bila je to najdublja dubina patnje, muka s kojom se tjelesno trpljenje ne može usporediti. Nije li to – kao što su se učenici upitali – moglo biti i drugačije? Nije li moglo i bez toga!?

Uviđam Isuse, da si morao i to doživjeti, radi moga i našega spasenja. Spustio si se u taj mračni ponor radi nas ljudi. Jer ponijeti toliki grijeh svijeta, bilo je nemoguće zaobići tu strahovitu posljedicu grijeha: iskusiti tu odijeljenost od Boga. Tvoja ljubav prema čovjeku, nije poznavala elegantnog rješenja problema, nije se željela poslužiti prečacem. Jednostavno si ljubio do kraja.

Hvala ti Isuse na takvoj ljubavi. Hvala ti što si na križu platio cijenu mojih grijeha i stekao mi spasenje. Daj mi snage i milosti da ti uvijek budem zahvalan. Pomozi mi da usamljenim i ostavljenim ljudima, donesem uvijek tračak tvoje blizine.